DŽENNET NA DUNJALUKU

Čuo sam jedne prilike šejhul-islama Ibn Tejmiju neka je Allahova milost na njega, kako kaže:'' Zaista džennet postoji i na ovom svijetu pa ko god ne udje u njega, neće uči ni u onaj na ahiretu.” A jedne druge prilike mi je rekao: “A kako mi mogu nauditi moji neprijatelji? U mojim grudima i srcu leži moj Džennet i bašča u njemu. Ako i ja putujem, putuju i oni sa mnom i nikada me ne napuštaju. Ako me bace u tamnicu, pa to je meni osama sa mojim Gospodarem. Ako me ubiju, to je moj šehadet. A ako me protjeraju, to je moja hidžra!”

Dok je bio u zatvoru, govorio bi:“ Ne bih vise zahvaljivao Allahu s.w.t na ovome blagoslovu ni da imam istu ovu tvrdjavu u kojoj sam zatvoren svu od zlata”, ili: “Nikada im se ne mogu odužiti za dobro koje mi je dato u ovoj tamnici.”
U istoj toj tamnici bi na sedždi molio Allaha Uzvisenog ovim riječima: “O Allahu, pomozi mi, da Ti što više zahvaljujem, da Te što česće spominjem i sjećam Te se i da Ti na najbolji način robujem.”

Jednom mi je takodjer rekao: “Istinski zatvorenik je onaj cije je srce Allah zatvorio i ucinio slijepim, pa zapecatio; a istinski zarobljenik je onaj cije je srce zarobila njegova strast!” Nakon sto je usao u tvrdjavu i nasao se u zatvorskom krugu, bacio je pogled na njene zidine pa se sjetio ovoga: “A medju njima ce biti postavljen bedem i na njemu kapija. Unutar bedema je milost a izvana kazna.”

Allah najbolje zna, ali ja nisam vidio da je neko imao bolji zivot od njega. Uprkos teskocama u zivotu bez imalo udobnosti i luksuza; uprkos zastrasivanjima i tlacenjima, Ibn Tejmija je zivio cistije i jednostavnije nego bilo ko drugi. Bio je najvelikodusniji covjek koga sam ikada upoznao; covjek najcvrsce volje i najsrdacnije duse; insan cije je lice uvijek odavalo osjecaj blazenstva i smirenosti. Kad god bi nas obuzimao strah i sumnja i kada bi nam ponestajalo razboritosti u rasudjivanju, isli bi kod njega. Ne bismo stigli ni da ga dobro pogledamo a ni da ga saslusamo i taj strah i sumnja bi vec ustupili mjesto olaksanju, ponovnoj snazi, pouzdanju u Allaha i smiraju. Pa neka je hvaljen i slavljen Onaj koji svojim iskrenim robovima daje da posvjedoce o Njegovom Dzennetu i pre nego sto se susretnu sa Njime, Koji im otvara Dzennetske kapije primajuci im dobrocinstva i daje im da osjete nesto od Dzennetskog osvjezenja, blagog vjetra milosti njegove i njegovog mirisa - da bi takvi robovi zudjeli za Dzennetom i pohitali mu u susret svom svojom snagom.

Jedan je mudrac rekao: “Kada bi kraljevi i svi njihovi nasljednici znali i na tren okusili ono sto je nama dato, pokusali bi poslije da nam to oduzmu sabljama svojim.” A neko drugi je opet rekao: “Kako su jadni oni koji zude samo za dunjalukom. Zude za njim a odlaze sa njega a da i nisu probali niti osjetili najsladju stvar na njemu.” Kad je upitan sta je to najsladje na dunjaluku, on je odgovorio: “Ljubav prema Allahu, svjedocenje Njegova postojanja i neprekidno spominjanje Njegovog imena.” Slicno ovome, jedan je ucenjak rekao: “Odista postoje momenti kada srce insana igra i svo treperi od radosti.” Drugi je na to dodao:'' Ja cesto kazem sebi da ako ce se ljudi stalno tako osjecati onda kada udju Allahovom miloscu u Njegov Dzenet, onda su njihovi zivoti tamo zaista neopisivi.” Voljeti Allaha iznad svega drugog, uspostaviti lijep odnos sa Njim, sjecati Ga se stalno i spominjati Njegovo ime, naci svoj smiraj i odmor u tome, voljeti samo Njega, bojati se samo Njega, nadati se i pouzdati se samo u njega; sve ciniti samo u Njegovo ime i zarad njegovog zadovoljstva i nagrade; to je Dzennet na dunjaluku i to je blagoslov sa kojim se nista ne moze porediti.

To je ono sto raduje srca onih koji odisu ljubavlju prema Allahu i smisao zivota koji uceni poznaju a kraljevi zavide. Kako se njihova srca raduju Allahu, tako se i drugi raduju njima. Jer ko god nadje radost svoga srca u pokornosti Allahu, zna obradovati i srca drugih ljudi; a ko to ne uspije, ne nalazi nista na dunjaluku osim nemira. O ovome svjedoce oni cija su srca ziva i osjecajna. Ali oni cija su srca mrtva i slijepa samo druge mogu udaljiti od Allaha; zato izbjegavaj drustvo takvih ako zelis postici lijep odnos sa svojim Gospodarem. Ali ako si iskusan s takvim drustvom, onda budi blag i uljudan prema njima ali neka ih tvoje srce prezre da se ne bi desilo da te odvrate od Onoga koji treba da bude iznad svega. Znaj da je najveci gubitak vremena druzenje sa onima koji cine da tvoj iman slabi i koji te odvracaju od Allaha, slabe tvoje pouzdanje u Njega, truju ti srce i cine da zaboravljas svoj osnovni cilj - Allahovo zadovoljstvo. Pa ako si iskusan na ovaj nacin, a za mnoge od nas to je neizbjezno, strpi se na tome i zahvaljuj Allahu. Pokusaj da Mu se priblizis svim onim djelima koji vode tome.

Ucini svoje druzenje sa ljudima na dunjaluku korisnim a nikako pogubnim po sebe. Budi na dunjaluku putnik i kada te neko pozove da zastanes ti nemoj stati vec toga pozovi da i on krene sa tobom. A ako takav i podje sa tobom budi ti njemu vodic a ne on tebi. Ako te pak odbije i ti izgubis svaku nadu da ce on ikada krenuti na takav put, onda mu bar ne dozvoli da te zadrzava i odvrati od tvog puta. Bolje ti je da tada pozuris onome ka cemu si se zaputio i da na takve ne obracas paznju. Nemoj se ni osvrnuti da ga pogledas jos jednom jer je takav poput oholog drumskog razbojnika. Cuvaj svoje srce od grijeha i pazi kako provodis dane i noci. Ne dozvoli da Sunce zadje a da ti ne stignes do svog odredista, pa makar te tamo morali i odnijeti na nosilima. Niti dopusti da svane zora a da ti budes onaj koga je karavana zaboravila i ostavila samog, jer nece biti dovoljno vrijemena da ih stignes prije mraka.  

Ibnul Qajjim El - Dzevzijje