SKROMNOST I MORAL ALLAHOVOG POSLANIKA, SALLALLAHU ALJHI VE SELLEM

SKROMNOST

O skromnosti Omer ibn Hattab radijaAllahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ne veličajte me kao što kršćani veličaju Isaa sina Merjemina, jer ja sam Allahov rob, i zato recite: 'Allahov rob i Poslanik."

Enes ibn Malik radijaAllahu anhu, kazuje: "Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, je obilazio bolesne, klanjao dženaze, jahao na magarcu i odazivao se pozivu robova na gozbu. Na dan protjerivanja plemena Benu Kurejza jahao je na magarcu zauzdanom užetom i osedlanom pokrivačem od palminih vlakana."

Enes ibn Malik radijaAllahu anhu, pripovijeda: "Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, se odazivao pozivu na gozbu gdje bi ga ugostili ječmenim hljebom i ustajalim maslom. Njegov oklop je bio zalog kod jednog židova, a da ga niko nije mogao iskupiti sve dok nije preselio na ahiret."

Enes radijaAllahu anhu, pripovijeda: "Prilikom obavljanja hadždža, Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, jahao je na trošnom samaru, a na sebi je imao vuneni ogrtač koji nije vrijedio ni četiri srebrenjaka. Govorio je: 'Gospodaru moj, očisti moj hadždž od licemjerja i prijestiža."

Enes ibn Malik radijaAllahu anhu, kazuje: "Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, mi je bio najdraži. Kada bi ga ugledali niko nije ustajao pred njim, jer su znali da to ne voli."

Hasan ibn Ali radijaAllahu anhu, priča: "Zamolio sam mog dajdžu Hinda ibn Ebi Haleta, koji je znao lijepo pričati, da mi opiše Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, pa mi je rekao: 'Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, je bio visoki krupan, lice mu je sjalo kao puni mjesec... i ispriča mi cijeli hadis. Prešutio sam ovaj hadis od brata Husejna, i kada sam jednog dana htio da mu ja ispričam, vidio sam da ga već odavno zna i da je našeg dajdžu pitao prije mene. Zatim je pitao našeg babu kako je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, ulazio u kuću i izlazio iz nje, i kako je izgledao, pa mu je rekao: 'Ulazak u kuću bi podijelio na tri dijela. Dio za Allaha, dio za porodicu i dio za sebe, a zatim je svoj dio dijelio između sebe i drugih ljudi. Tada bi ga posjećivali najugledniji ashabi, od kojih nije ništa skrivao i koji su sve prenosili drugim. U vremenu koje je posvećivao ljudima davao je prednost uglednijim ashabima, i raspodijelio bi ga prema velićini njihove vjere. Neko je tražio jednu stvar, neko dvije, a neko više stvari. On bi se brinuo o njima, govorio bi im o onome što im koristi, a što koristi ummetu i šta treba da čine. Kazao bi im: 'Neka prisutni obavijeste odsutne, i prenesite mi potrepštine ljudi koji mi lično ne mogu prenijeti, jer će Allah na Sudnjem danu učvrstiti onoga ko vladaru prenese potrebu onoga ko mu je sam ne može prenijeti. Pred njim se samo o tome govorilo i nikome nije dopuštao da o nečemu drugom govori: Ulazili bi kod njega prema svom ugledu, a razilazili bi se nakon što ih poduči da upućuju druge ljude na dobro. Zatim sam ga pitao: 'Šta je činio kada bi izlazio iz kuće?' - i on mi odgovori: 'Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, je čuvao svoj jezik, nije govorio o onome što ga se ne tiče, okupljao je ashabe, a nije ih podsticao na mržnju, iskazivao je počast prvacima plemena i imenovao ih njihovim vođama, pazio se ljudi, ali ni od koga nije skrivao svoj osmijeh i moral, uvijek se brinuo o ashabima, raspitivao se o ljudima, odobravao je i podržavao sve što je dobro, a osuđivao i sprječavao sve što je ružno, bio je umjeren i odmjeren, nije zanemarivao ljude bojeći se da ne zapadnu u nemar ili ne skrenu, za sve je imao rješenje, istinu nije zanemarivao niti je preko nje prelazio, do njega su sjedili najugledniji ljudi, najviše je poštovao ljude čiji je savjet bio najkorisniji, a najugledniji se bili kod njega oni koji su najviše pomagali druge ljude i o njima se brinuli. Zatim sam ga pitao o njegovom medžlisu (javnom skupu), i rekao mi je: 'Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem,je uvijek prije sjedanja ili ustajanja spominjao Allahovo ime, kada bi druge posjećivao sjedao je tamo gdje ima mjesta i to drugim naređivao, svakom sagovorniku je posvećivao dio vremena, da bi svako pomislio da upravo njega najviše cijeni. Strpljivo je sjedio sa sagovornikom ili onim ko od njega nešto traži dok se sam ne okrene, udovoljio bi onome ko nešto traži ili bi mu odgovorio lijepim riječima. Njegova širokogrudnost i moral bili su doovoljni za sve ljude, tako da im je postao kao otac i svi su bili pred njim ravnopravni. Njegov medžlis (skup) je bio medžlis nauke, blagosti, stida, povjerenja i strpljivosti, nisu se dizali glasovi, nije niko nikoga prekoravao, niti vrijeđao, svi su bili jednaki, pravio je razliku samo po bogobojaznosti, ponizni jedni prema drugima, davali su prednost onome kome je nešto trebalo i brinuli se o nepoznatim strancima."

Džabir radijaAllahu anhu, kazuje: "Došao mi je Allahov Poslanik ne jašući ni mazge ni konja (pješice)." Jusuf ibn Abdillah ibn selam radijaAllahu anhu, kazuje: "Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, mi je nadjenuo ime Jusuf, stavio me na krilo i pomilovao po glavi."

Aiša radijaAllahu anhu, je upitana: "'Šta je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, radio u kući?' 'Bio je običan čovjek.' - odgovori - čistio je svoju odjeću, muzao ovcu i brinuo se sam o sebi.'"

MORAL

Amr ibn el-'As radijaAllahu anhu, kazuje: "Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, je razgovarao licem okrenut i prema najlošijim ljudima. Okretao bi mi se licem i tako mi govorio da sam pomislio da sam ja najbolji ashab. Upitah ga: 'Allahov Poslaniče, ko je bolji, ja ili Omer?' 'Omer' - odgovori mi. 'Allahov Poslaniče, ko je bolji, ja ili Osman?' 'Osman' - reče. Kada meni je to rekao i potvrdio, zaželio sam da ga nisam pitao."

Enes ibn Malik radijaAllahu anhu, pripovijeda: "Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, nije bio razvratnik, niti bestidnik niti je vikao po trgovima. Na zlo nije uzvraćao zlom, nego je praštao i bio velikodušan." Aiša radijaAllahu anhu, pripovijeda: "Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, nikoga nije udario rukom, ni slugu ni ženu, izuzev kad se borio na Allahovom putu."

Aiša radijaAllahu anhu, pripovijeda: "Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, nikada nije uzvraćao na učinjenu nepravdu, izuzev ako se prekrše Allahovi propisi, a ako se prekrše Allahovi propisi žestoko bi se razljutio. Kada god je mogao odabrati jedno od dva djela, odabrao bi lakše, ako nije bilo grijeh."

Enes ibn Malik radijaAllahu anhu, kazuje: "Služio sam Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, devet godina, a da mi nikada nije rekao za nešto što sam uradio: 'Zašto si to uradio?', niti za nešto što nisam uradio: 'Zašto nisi to uradio?' Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, je bio najljepšeg morala. Nikada nisam dodirnuo ni svilu ni brokat mehku kao ruka Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, niti sam pomirisao miris ugodniji od znoja Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem,"

Enes ibn Malik radijaAllahu anhu, pripovijeda: "Kod Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, je sjedio jedan čovjek na kojem se vidio trag boje šafrana. Nikome se nije obraćao ružnim rijecima, i, kada je čovjek izašao, rekao je prisutnim: 'Kažite mu da opere trag šafrana.'"

Aiša radijaAllahu anhu, kazuje: "Jedanput, dok sam bila sa Allahovim Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem, pokucao je na vrata jedan čovjek, i on reče: 'Loš li je taj čovjek.', a kada je ušao sa njim je blago razgovarao. Nakon što čovjek izade rekoh mu: 'Allahov Poslaniče, prvo si mi rekao one riječi, a zatim si prema njemu bio ljubazan?' 'Aiša - reče mi - najgori je onaj čovjek kojeg ljudi izbjegavaju bojeći se njegovog zla.'"

Husejn ibn Ali radijaAllahu anhu, je jednom pitao oca Aliju radijaAllahu anhu, o ponašanju Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, u društvu sagovornika, pa mu Alija radijaAllahu anhu, reče: 'Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, je bio uvijek nasmijan, blage naravi i ljubazan. Nije bio grub ni okrutan. Nije prekomjerno dizao glas, nije bio razvratnik, nikoga nije sramotio, niti je bio škrtica. Pretvarao bi se da ne vidi ono što ne želi vidjeti. Ne očajava i ne gubi nadu onaj ko od njega nešto traži. Uvijek se klonio triju stvari: prepirke, oholosti i onoga što ga se ne tiče. Tri stvari ga nisu interesirale o drugima: nikoga nije kudio, nikoga nije sramotio i ničije mahane nije otkrivao.Govorio je samo o onome za šta se nadao sevabu. Kada bi govorio, njegovi sagovornici bi ga nepomično slušali oborenih glava (kao da su im na glave ptice sletile), govorili bi tek onda kada zašuti, jedni drugim nisu upadali u riječ. Kada bi jedan govorio ostali su slušali, dok ne završi govor. Govorio bi onaj ko bi prvi uzeo riječ. Smijao bi se onome čemu se drugi smiju, i divio bi se onome čemu se drugi dive. Kada bi došao neki stranac, strpljivo je podnosio njegovu grubost u govoru i kada pita. Čak su njegovi drugovi (ashabi) priželjkivali da im dođe neki stranac. Govorio bi im: 'Kada vidite da je nekom nešto potrebno, pomozite mu. Zahvalu je primao samo od onoga ko mu je dorastao. Ničiji govor nije prekidao, sve dok sagovornik ne prekorači granicu, tek tada bi mu zabranio da govori, ili bi ustao.'"

Ibn Abbas radijaAllahu anhu, kazuje: "Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, je bio najdarežljiviji čovjek, a najdarežljiviji je bio u mjesecu ramazanu. Tada mu je dolazio Džibril a.s. i preslušavao ga Kur'an. Kada bi susreo Džibrila, Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, je bio darežljiviji od jutarnjeg povjetarca."

Enes ibn Malik radijaAllahu anhu, priča: "Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, nije ništa štedio za sutra."

Omer ibn Hattab radijaAllahu anhu, pripovijeda: "Jedan čovjek je zatražio da mu Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, nešto udijeli, na što mu on odgovori: 'Nemam ništa da ti dadnem, nego ti uzmi u moje ime, pa ću ga ja otplatiti, kada mi nešto bude doneseno.' 'Allahov Poslaniče' - rece Omer, 'dao si mu dosta, Allah te ne duži onim što ne možeš učiniti.' Na njegovom licu se vidje srdžba zbog Omerovih riječi. Tada ensarija reče: 'Udjeljuj, Allahov Poslaniče i neboj se da će ti Gospodar Arša umanjiti!' Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, se nasmiješi, lice mu se ozari radošcu i reče: 'Tako mi je i naređeno."

Aiša radijaAllahu anhu, kazuje: "Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, je primao poklone i za njih nagrađivao." 

NAPOMENA:Ovo su dva poglavlja preuzeta iz knjige "Vrline Allahovog Poslanika" Imami Tirmizije

Preuzeto sa: www.essunne.com

UZROCI SREĆE SRCA

Najveličanstveniji uzrok sreće srca jeste monoteizam. Sukladno njegovu savršenstvu, snazi i povećanju biva sreća srca onog ko ga nosi. Uzvišeni je rekao: 

“Zar je isti onaj čije je srce Allah učinio sklonim islamu, pa on slijedi svjetlo Gospodara svoga.” (Ez-Zumer, 22) 

“Onome koga Allah želi upititi – On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi u zabludi ostaviti – On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti.” (El-En’am, 125)

Uputa i monoteizam najveći su uzroci raspoloženja srca, a politeizam i zabluda najveći su uzroci tjeskobe srca i njegova neraspoloženja. Jedan od uzroka raspoloženja srca jeste i svjetlo koje Allah stavi u srce čovjeka. To je svjetlo imana, jer iman je taj koji oraspoloži srce, proširi ga i čini ga sretnim. Kada to svjetlo nestane iz čovjekova srca on tada osjeća tjeskobu i neugodnosti kao da je u najtješnjem i najrigoroznijem zatvoru.

Bilježi Tirmizi u sovm Džamiu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada svjetlo uđe u čovjekovo srce, ono se proširi i oraspoloži.” Upitali su: “Koji je znak toga, Allahov Poslaniče?” Rekao je: "Čežnja za vječnim, a zanemarivanje varljivog boravišta i pripremanje za smrt prije nego što dođe.”

(Tirmizi ga ne bilježi kako to tvrdi autor. Bilježe ga Taberi (8/27) od Ibn Mesuda i Sujuti u Durrul-mensuru (3/44) i veli da ga još bilježe i Ibn Ebu Šejbe, Ibn Ebu Dunja, Ebu Šejh, Ibn Merdevejh, Hakim i Bejheki u Šuabu s različitim predajama. Hafiz Ibn Kesir (2/174-175) nakon što ga je naveo od Abdurrazzaka, Ibn Hatima i Ibn Džerira rekao je: “Ovi su lanci tog hadisa murseli i spojeni, te učvršćuju jedni druge.”)

Čovjek osjeća prostranost svog srca sukladno obimu tog svjetla kojeg posjeduje, a ista je situacija i sa osjetilnim svjetlom i tamom. Ta svjetlost proširuje srce, a tama ga steže.

Jedan od uzorka koji donose sreću srcu jeste i znanje. Ono ga proširuje toliko da postaje prostranijim od ovog svijeta. Neznanjem mu pak donosi tjeskobu, skučenost i ograničenost. Kad god se poveća znanje kod čovjeka njegove se srce obveseli i proširi. Međutim, takve posljedice ne proizvodi svako znanje. Njih proizvodi znanje naslijeđeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, To je korisna nauka, a oni koji je posjeduju jesu najširih prsa, najraspostranjijih srca, najljepšeg morala i najsretnijeg života.

Pokornost Allahu, osjećaj svim srcem ljubavim prema Uzvišenom, potpuno posvećivanje i uživanje u činjenje obreda Njemu jesu stvari koje najviše proširuju prsa čovjeka. One ga toliko čine sretnim da ponekad kaže: “Ako budem u Džennetu u ovavkom stanju, ja ću onda znači lijepo živjeti.” Ljubav ima čudan utjecaj na razdraganost srca, prijatnost duše i uživanje srca koju može spoznati i osjetiti samo ašik (zaljubljeni). Sve što je ljubav jača i žešća srce je prostranije i veselije. Ono se tijesni samo onda kada vidi besposličare i nezaljubljene u spomenutu stvar, jer njihovo viđenje ozlojedi njegovo oko, a druženje s takvima usplahiri njegovu dušu.

Jedan od najvećih uzorka tjeskobe srca jeste okretanje od Uzvišenog Allaha, vezivanje s nekim drugim, Njegovo nespominjanje i ljubav prema nekom drugom. Onaj koji zavoli nešto mimo Allaha time će biti kažnjen. Takav svoje srce stavlja u okove ljubavi prema tom drugom. Na Zemlji potom neće biti nesretnijeg od njega, niti oneraspoloženijeg uma, niti tegobnijeg života, niti umornijeg srca. Postoje dvije vrste ljubavi. Prva je ona ljubav koja je Džennet ovog svijeta, sreća duše, uživanje srca, blagodat duše, njena hrana i lijek, a pa čak se može reći njen život i radost. To je jedinstvena ljubav prema Allahu i to svim srcem, usmjerenje snage naklnosti i volje i sve ljubavi prema Njemu. Druga ljubav jeste ona koja je kazna i tuga za dušu, zatvor za srce i tjeskobe za prsa. Ona je uzrok bola, tegobe i patnje. To je ljubav prema nekom drugom mimo Allaha.

Jedan od uzroka širine prsa jeste i kontinuirano spominjanje Allaha, u svakom stanju i mjestu. Zikr ima zapanjujući utjecaj na širinu prsa i uživanje srca, a nemarnost ima itekako bitan utjecan na njegovu tjeskobu, zatočenje i patnju.

“Zadu-l-mead” – Ibn Kajjim el-Dževzijje