UZROCI SREĆE SRCA

Najveličanstveniji uzrok sreće srca jeste monoteizam. Sukladno njegovu savršenstvu, snazi i povećanju biva sreća srca onog ko ga nosi. Uzvišeni je rekao: 

“Zar je isti onaj čije je srce Allah učinio sklonim islamu, pa on slijedi svjetlo Gospodara svoga.” (Ez-Zumer, 22) 

“Onome koga Allah želi upititi – On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi u zabludi ostaviti – On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti.” (El-En’am, 125)

Uputa i monoteizam najveći su uzroci raspoloženja srca, a politeizam i zabluda najveći su uzroci tjeskobe srca i njegova neraspoloženja. Jedan od uzroka raspoloženja srca jeste i svjetlo koje Allah stavi u srce čovjeka. To je svjetlo imana, jer iman je taj koji oraspoloži srce, proširi ga i čini ga sretnim. Kada to svjetlo nestane iz čovjekova srca on tada osjeća tjeskobu i neugodnosti kao da je u najtješnjem i najrigoroznijem zatvoru.

Bilježi Tirmizi u sovm Džamiu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada svjetlo uđe u čovjekovo srce, ono se proširi i oraspoloži.” Upitali su: “Koji je znak toga, Allahov Poslaniče?” Rekao je: "Čežnja za vječnim, a zanemarivanje varljivog boravišta i pripremanje za smrt prije nego što dođe.”

(Tirmizi ga ne bilježi kako to tvrdi autor. Bilježe ga Taberi (8/27) od Ibn Mesuda i Sujuti u Durrul-mensuru (3/44) i veli da ga još bilježe i Ibn Ebu Šejbe, Ibn Ebu Dunja, Ebu Šejh, Ibn Merdevejh, Hakim i Bejheki u Šuabu s različitim predajama. Hafiz Ibn Kesir (2/174-175) nakon što ga je naveo od Abdurrazzaka, Ibn Hatima i Ibn Džerira rekao je: “Ovi su lanci tog hadisa murseli i spojeni, te učvršćuju jedni druge.”)

Čovjek osjeća prostranost svog srca sukladno obimu tog svjetla kojeg posjeduje, a ista je situacija i sa osjetilnim svjetlom i tamom. Ta svjetlost proširuje srce, a tama ga steže.

Jedan od uzorka koji donose sreću srcu jeste i znanje. Ono ga proširuje toliko da postaje prostranijim od ovog svijeta. Neznanjem mu pak donosi tjeskobu, skučenost i ograničenost. Kad god se poveća znanje kod čovjeka njegove se srce obveseli i proširi. Međutim, takve posljedice ne proizvodi svako znanje. Njih proizvodi znanje naslijeđeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, To je korisna nauka, a oni koji je posjeduju jesu najširih prsa, najraspostranjijih srca, najljepšeg morala i najsretnijeg života.

Pokornost Allahu, osjećaj svim srcem ljubavim prema Uzvišenom, potpuno posvećivanje i uživanje u činjenje obreda Njemu jesu stvari koje najviše proširuju prsa čovjeka. One ga toliko čine sretnim da ponekad kaže: “Ako budem u Džennetu u ovavkom stanju, ja ću onda znači lijepo živjeti.” Ljubav ima čudan utjecaj na razdraganost srca, prijatnost duše i uživanje srca koju može spoznati i osjetiti samo ašik (zaljubljeni). Sve što je ljubav jača i žešća srce je prostranije i veselije. Ono se tijesni samo onda kada vidi besposličare i nezaljubljene u spomenutu stvar, jer njihovo viđenje ozlojedi njegovo oko, a druženje s takvima usplahiri njegovu dušu.

Jedan od najvećih uzorka tjeskobe srca jeste okretanje od Uzvišenog Allaha, vezivanje s nekim drugim, Njegovo nespominjanje i ljubav prema nekom drugom. Onaj koji zavoli nešto mimo Allaha time će biti kažnjen. Takav svoje srce stavlja u okove ljubavi prema tom drugom. Na Zemlji potom neće biti nesretnijeg od njega, niti oneraspoloženijeg uma, niti tegobnijeg života, niti umornijeg srca. Postoje dvije vrste ljubavi. Prva je ona ljubav koja je Džennet ovog svijeta, sreća duše, uživanje srca, blagodat duše, njena hrana i lijek, a pa čak se može reći njen život i radost. To je jedinstvena ljubav prema Allahu i to svim srcem, usmjerenje snage naklnosti i volje i sve ljubavi prema Njemu. Druga ljubav jeste ona koja je kazna i tuga za dušu, zatvor za srce i tjeskobe za prsa. Ona je uzrok bola, tegobe i patnje. To je ljubav prema nekom drugom mimo Allaha.

Jedan od uzroka širine prsa jeste i kontinuirano spominjanje Allaha, u svakom stanju i mjestu. Zikr ima zapanjujući utjecaj na širinu prsa i uživanje srca, a nemarnost ima itekako bitan utjecan na njegovu tjeskobu, zatočenje i patnju.

“Zadu-l-mead” – Ibn Kajjim el-Dževzijje