UZROCI
SREĆE SRCA
Najveličanstveniji uzrok sreće srca
jeste monoteizam. Sukladno njegovu savršenstvu, snazi i povećanju biva sreća
srca onog ko ga nosi. Uzvišeni je rekao:
“Zar
je isti onaj čije je srce Allah učinio sklonim islamu, pa on slijedi svjetlo
Gospodara svoga.” (Ez-Zumer, 22)
“Onome
koga Allah želi upititi – On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga
želi u zabludi ostaviti – On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini
napor da na nebo uzleti.” (El-En’am, 125)
Uputa i monoteizam najveći su uzroci
raspoloženja srca, a politeizam i zabluda najveći su uzroci tjeskobe srca i
njegova neraspoloženja. Jedan od uzroka raspoloženja srca jeste i svjetlo koje
Allah stavi u srce čovjeka. To je svjetlo imana, jer iman je taj koji
oraspoloži srce, proširi ga i čini ga sretnim. Kada to svjetlo nestane iz
čovjekova srca on tada osjeća tjeskobu i neugodnosti kao da je u najtješnjem i
najrigoroznijem zatvoru.
Bilježi Tirmizi u sovm Džamiu da je
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada svjetlo uđe u čovjekovo
srce, ono se proširi i oraspoloži.” Upitali su: “Koji je znak
toga, Allahov Poslaniče?” Rekao je: "Čežnja za vječnim, a
zanemarivanje varljivog boravišta i pripremanje za smrt prije nego što dođe.”
(Tirmizi ga ne bilježi kako to tvrdi
autor. Bilježe ga Taberi (8/27) od Ibn Mesuda i Sujuti u Durrul-mensuru (3/44)
i veli da ga još bilježe i Ibn Ebu Šejbe, Ibn Ebu Dunja, Ebu Šejh, Ibn
Merdevejh, Hakim i Bejheki u Šuabu s različitim predajama. Hafiz Ibn Kesir
(2/174-175) nakon što ga je naveo od Abdurrazzaka, Ibn Hatima i Ibn Džerira
rekao je: “Ovi su lanci tog hadisa murseli i spojeni, te učvršćuju jedni
druge.”)
Čovjek osjeća prostranost svog srca
sukladno obimu tog svjetla kojeg posjeduje, a ista je situacija i sa osjetilnim
svjetlom i tamom. Ta svjetlost proširuje srce, a tama ga steže.
Jedan od uzorka koji donose sreću
srcu jeste i znanje. Ono ga proširuje toliko da postaje prostranijim od ovog
svijeta. Neznanjem mu pak donosi tjeskobu, skučenost i ograničenost. Kad god se
poveća znanje kod čovjeka njegove se srce obveseli i proširi. Međutim, takve
posljedice ne proizvodi svako znanje. Njih proizvodi znanje naslijeđeno od
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, To je korisna nauka, a oni koji je
posjeduju jesu najširih prsa, najraspostranjijih srca, najljepšeg morala i
najsretnijeg života.
Pokornost Allahu, osjećaj svim srcem
ljubavim prema Uzvišenom, potpuno posvećivanje i uživanje u činjenje obreda
Njemu jesu stvari koje najviše proširuju prsa čovjeka. One ga toliko čine
sretnim da ponekad kaže: “Ako budem u Džennetu u ovavkom stanju, ja ću onda
znači lijepo živjeti.” Ljubav ima čudan utjecaj na razdraganost srca,
prijatnost duše i uživanje srca koju može spoznati i osjetiti samo ašik
(zaljubljeni). Sve što je ljubav jača i žešća srce je prostranije i veselije.
Ono se tijesni samo onda kada vidi besposličare i nezaljubljene u spomenutu
stvar, jer njihovo viđenje ozlojedi njegovo oko, a druženje s takvima usplahiri
njegovu dušu.
Jedan od najvećih uzorka tjeskobe
srca jeste okretanje od Uzvišenog Allaha, vezivanje s nekim drugim, Njegovo
nespominjanje i ljubav prema nekom drugom. Onaj koji zavoli nešto mimo Allaha
time će biti kažnjen. Takav svoje srce stavlja u okove ljubavi prema tom
drugom. Na Zemlji potom neće biti nesretnijeg od njega, niti oneraspoloženijeg
uma, niti tegobnijeg života, niti umornijeg srca. Postoje dvije vrste ljubavi.
Prva je ona ljubav koja je Džennet ovog svijeta, sreća duše, uživanje srca,
blagodat duše, njena hrana i lijek, a pa čak se može reći njen život i radost.
To je jedinstvena ljubav prema Allahu i to svim srcem, usmjerenje snage
naklnosti i volje i sve ljubavi prema Njemu. Druga ljubav jeste ona koja je kazna
i tuga za dušu, zatvor za srce i tjeskobe za prsa. Ona je uzrok bola, tegobe i
patnje. To je ljubav prema nekom drugom mimo Allaha.
Jedan od uzroka širine prsa jeste i
kontinuirano spominjanje Allaha, u svakom stanju i mjestu. Zikr ima zapanjujući
utjecaj na širinu prsa i uživanje srca, a nemarnost ima itekako bitan utjecan
na njegovu tjeskobu, zatočenje i patnju.
“Zadu-l-mead” – Ibn Kajjim
el-Dževzijje
