UZROCI ALLAHOVOG NAPUSTANJA I OSTAVLJANJA ROBA
Uzrok Allahovog napuštanja roba jeste u pokvarenosti i nepodobnosti roba da prihvata blagodati. Kada bi mu se ukazala blagodat, rekao bi: "Ovo je moje, a dato mi je jer ja to zaslužujem i meni to priliči!" O tome je Uzvišeni objavio: "Ovo što ja imam stekao sam znanjem svojim!', govorio je on (prijevod značenja El-Kasas,77), tj. znanjem koje je Allah vidio kod mene, a ono kod Njega zavrednjuje i obavezuje spuštanje blagodati.
El-Ferra u vezi s ovim ajetom veli: "Stekao sam vrlinama svojim, zato što zaslužujem blagodati!"(Meanil Kur'an, 2/311)
A Mukatil kaže: "Govorio je: 'Stekao sam to dobrotom svojom koju je Allah vidio u meni!'"
Allahov poslanik Sulejman, sin Davuda, alejhi selam, kada je pobrojao blagodati i kraljevstvo koje mu je Allah dao, citirao je riječi Uzvišenog: "Ovo je blagodat Gospodara moga, Koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti."( prijevod značenja En-Neml,40) Nije rekao: "Ovo je zbog moje plemenitosti!" A potom u ajetu slijedi spomen Karuna i njegovih riječi: "Ovo što ja imam stekao sam znanjem svojim!"( prijevod značenja El-Kasas,77) Poruka glasi da je Sulejman, alejhi selam, sve blagodati pripisao Allahu, Koji ga iskušava hoće li biti zahvalan na njima ili će ih poreći, dok je Karun, na drugoj strani, smatrao blagodati svojom zaslugom i trudom.
U tom su kontekstu i riječi Milostivog: "Kada ga obaspemo milošću Našom, poslije nesreće koja ga zadesi, on govori: 'Ovo sam : zaslužio!'"( prijevod značenja Fussilet,50), tj. blagodat meni pripada i ja sam je zaradio. Ona mi je svojstvena kao što vlasniku pripada njegov posjed.
Međutim, vjernik zna da su blagodati vlasništvo njegovog Gospodara i dobročinstvo koje, bez obaveze, ukazuje Svom robu. To je milostinja koju Allah dariva Svome robu. On je uz puno pravo može i uskratiti, a da to i učini, ništa ne bi uskratio robu što on zaslužuje.
U slučaju da rob previdi i ne posvjedoči ovu istinu, nego misli da on zaslužuje i zavređuje blagodati, diveći se samome sebi, poričući vrijednost blagodati i žudeći za povišicom, sve što će mu blagodati donijeti jeste umišljenost i razmetljivost. Allah Svevišnji o tome kaže: "Ako čovjeku milost Našu pružimo, pa mu je poslije uskratimo, on pada u očajanje i postaje nezahvalan. A ako ga blagodatima obaspemo, poslije nevolje koja ga je zadesila, on će sigurno reći: 'Nevolje su me napustile!' On je doista umišljen i razmetljiv." (prijevod značenja Hud, 9-10).
Kada ga Allah iskuša neimaštinom i oskudicom, pokaže se u lošim osobinama: nezahvalnosti i očaju, a kada ga Allah iskuša u blagostanju, on bude umišljen i razmetljiv. Kada mu Allah otkloni nevolje, umjesto da Mu se zahvali, veliča Ga i hvali, on govori: "Nevolje su me napustile!" A kamo sreće da je kazao: "Nevolje su me Allahovom milošću i dobrotom napustile!", tada ne bi ukor zaslužio, nego bi pohvalu dobio. No, on je, pošto su nevolje od njega otišle, zaboravio na Darovatelja blagodati, i sam odlazak nevolja nevoljama pripisuje, a zatim se razmeće i umišljenost pokazuje.
I kada Allah u srcu Svoga roba vidi ove osobine, to je najveći uzrok da ga napusti i ostavi, jer takav rob nije podoban za prihvatanje upotpunjene i neograničene blagodati. Uzvišeni je rekao: "Najgora bića kod Allaha jesu ona koja su gluha i nijema, koja neće da shvaćaju. Da Allah zna da od njih može biti ikakva dobra, učinio bi da čuju a da je učinio i da čuju, oni bi se opet okrenuli, jer oni i inače glave okreću. (prijevod značenja El-Enfal, 22-23). Allah Svevišnji obavještava da takvi nisu podobni prihvatiti Njegovu blagodat, ali, i pored tog uzroka, oni imaju još jedan uzrok koji onemogućava da im Allahova blagodat bude data, a to je njihovo usiljeno odmetanje i okretanje kada blagodat dobiju i upoznaju je.
Potrebno je znati da su svi uzroci Allahovog napuštanja i ostavljanja roba (hizlan) uvijek skriveni u čovjeku, i dolaze od njega, bez obzira na ljudsku narav s kojom je rob stvoren i čovječije slabosti i mahane, dok su uzroci Allahove upute i podrške (tevfik) od Njegovog dobra i milosti, time što nekoga učini podobnim za prihvatanje Njegove blagodati. Allah stvara i daje i jedno i drugo, kao što je stvorio cijelu zemlju, pa učinio da jedna bude podobna za sjetvu, a druga nepodobna. On je stvorio i drveće, pa su neka stabla podobna za izbacivanje plodova, a druga su nepodobna. Stvorio je pčele. Nekima od njih dao je mogućnost da iz trbuha svojih izlučuju med, ali je trutovima uskratio tu podobnost. Stvorio je sve duše. Neke su podobne prihvatiti blagodat Njegovog veličanja i zahvale, ljubavi, slavljenja, uzdizanja, svjedočenja Allahove jednoće i izvršavanja ibadeta, ali druge, loše duše, nisu podobne za to, nego im je prikladnije i bliže sve ono što je suprotno tome. A On je Mudri i Sveznajući.
Ibn Qayyim Al - Jawziyya
El-Ferra u vezi s ovim ajetom veli: "Stekao sam vrlinama svojim, zato što zaslužujem blagodati!"(Meanil Kur'an, 2/311)
A Mukatil kaže: "Govorio je: 'Stekao sam to dobrotom svojom koju je Allah vidio u meni!'"
Allahov poslanik Sulejman, sin Davuda, alejhi selam, kada je pobrojao blagodati i kraljevstvo koje mu je Allah dao, citirao je riječi Uzvišenog: "Ovo je blagodat Gospodara moga, Koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti."( prijevod značenja En-Neml,40) Nije rekao: "Ovo je zbog moje plemenitosti!" A potom u ajetu slijedi spomen Karuna i njegovih riječi: "Ovo što ja imam stekao sam znanjem svojim!"( prijevod značenja El-Kasas,77) Poruka glasi da je Sulejman, alejhi selam, sve blagodati pripisao Allahu, Koji ga iskušava hoće li biti zahvalan na njima ili će ih poreći, dok je Karun, na drugoj strani, smatrao blagodati svojom zaslugom i trudom.
U tom su kontekstu i riječi Milostivog: "Kada ga obaspemo milošću Našom, poslije nesreće koja ga zadesi, on govori: 'Ovo sam : zaslužio!'"( prijevod značenja Fussilet,50), tj. blagodat meni pripada i ja sam je zaradio. Ona mi je svojstvena kao što vlasniku pripada njegov posjed.
Međutim, vjernik zna da su blagodati vlasništvo njegovog Gospodara i dobročinstvo koje, bez obaveze, ukazuje Svom robu. To je milostinja koju Allah dariva Svome robu. On je uz puno pravo može i uskratiti, a da to i učini, ništa ne bi uskratio robu što on zaslužuje.
U slučaju da rob previdi i ne posvjedoči ovu istinu, nego misli da on zaslužuje i zavređuje blagodati, diveći se samome sebi, poričući vrijednost blagodati i žudeći za povišicom, sve što će mu blagodati donijeti jeste umišljenost i razmetljivost. Allah Svevišnji o tome kaže: "Ako čovjeku milost Našu pružimo, pa mu je poslije uskratimo, on pada u očajanje i postaje nezahvalan. A ako ga blagodatima obaspemo, poslije nevolje koja ga je zadesila, on će sigurno reći: 'Nevolje su me napustile!' On je doista umišljen i razmetljiv." (prijevod značenja Hud, 9-10).
Kada ga Allah iskuša neimaštinom i oskudicom, pokaže se u lošim osobinama: nezahvalnosti i očaju, a kada ga Allah iskuša u blagostanju, on bude umišljen i razmetljiv. Kada mu Allah otkloni nevolje, umjesto da Mu se zahvali, veliča Ga i hvali, on govori: "Nevolje su me napustile!" A kamo sreće da je kazao: "Nevolje su me Allahovom milošću i dobrotom napustile!", tada ne bi ukor zaslužio, nego bi pohvalu dobio. No, on je, pošto su nevolje od njega otišle, zaboravio na Darovatelja blagodati, i sam odlazak nevolja nevoljama pripisuje, a zatim se razmeće i umišljenost pokazuje.
I kada Allah u srcu Svoga roba vidi ove osobine, to je najveći uzrok da ga napusti i ostavi, jer takav rob nije podoban za prihvatanje upotpunjene i neograničene blagodati. Uzvišeni je rekao: "Najgora bića kod Allaha jesu ona koja su gluha i nijema, koja neće da shvaćaju. Da Allah zna da od njih može biti ikakva dobra, učinio bi da čuju a da je učinio i da čuju, oni bi se opet okrenuli, jer oni i inače glave okreću. (prijevod značenja El-Enfal, 22-23). Allah Svevišnji obavještava da takvi nisu podobni prihvatiti Njegovu blagodat, ali, i pored tog uzroka, oni imaju još jedan uzrok koji onemogućava da im Allahova blagodat bude data, a to je njihovo usiljeno odmetanje i okretanje kada blagodat dobiju i upoznaju je.
Potrebno je znati da su svi uzroci Allahovog napuštanja i ostavljanja roba (hizlan) uvijek skriveni u čovjeku, i dolaze od njega, bez obzira na ljudsku narav s kojom je rob stvoren i čovječije slabosti i mahane, dok su uzroci Allahove upute i podrške (tevfik) od Njegovog dobra i milosti, time što nekoga učini podobnim za prihvatanje Njegove blagodati. Allah stvara i daje i jedno i drugo, kao što je stvorio cijelu zemlju, pa učinio da jedna bude podobna za sjetvu, a druga nepodobna. On je stvorio i drveće, pa su neka stabla podobna za izbacivanje plodova, a druga su nepodobna. Stvorio je pčele. Nekima od njih dao je mogućnost da iz trbuha svojih izlučuju med, ali je trutovima uskratio tu podobnost. Stvorio je sve duše. Neke su podobne prihvatiti blagodat Njegovog veličanja i zahvale, ljubavi, slavljenja, uzdizanja, svjedočenja Allahove jednoće i izvršavanja ibadeta, ali druge, loše duše, nisu podobne za to, nego im je prikladnije i bliže sve ono što je suprotno tome. A On je Mudri i Sveznajući.
Ibn Qayyim Al - Jawziyya
Нема коментара:
Постави коментар