PRIRODA  SPAVANJA

Postoje dvije vrste sna:

1.    koristan san;

2.  štetan san.

Koristan san obnavlja prilagodljivu sposobnost, dok napor i manjak sna uzrokuju hemijske promjene u tijelu i mogu izazvati letargiju i halucinacije. Spavanje je neophodno za tijelo. Za vrijeme sna, bazalni metabolički odnos i tjelesna temperatura padaju i dozvoljavaju tijelu da ponovo uspostavi njegovu potrebnu hemijsku ravnotežu, obnovi bilo koji hemijski deficit i da zadobije svoju kontrolu nakon buđenja.

Pošto je tijelu potreban odmor, postoje dvije vrste istog:

1.    prirodan odmor;

2.  neprirodan odmor.

Što se tiče prirodnog odmora, on uključuje deaktivaciju prirodnih ljudskih sila, uključujući čula i kontrolu tjelesnih kretnji. Za vrijeme budnosti, tjelesna vlažnost i isparine se otapaju i izgaraju zbog fizičkih kretnji i vježbi. Kada ovakve sile obustave njihove aktivnosti preko opuštanja, tjelesna vlažnost i isparine se uzdižu do mozga koji je izvor i pokretač svake kretnje. Posljedično, pojedinac će zaspati.

Što se tiče neprirodnog sna, on je obično uzrokovan bolešću ili slabošću. U ovom slučaju, tjelesna vlažnost će se povećati, spriječiti normalne aktivnosti mozga i uzrokovati žalost, gubitak vitalnosti i povećano spavanje. Dakle, čak puka budnost ne može spriječiti prodor vlažnosti i isparina u mozak.

Slično stanje umora se javlja nakon pretjeranog konzumiranja hrane, gdje se vrućina povećava u stomaku za vrijeme varenja, a kada digestivni enzimi ne mogu podijeliti polisaharide u njihove konstituirajuće monosaharide i kada oni uđu u krv preko koje se prenose do mozga, ovakav prodor saharoze može uzrokovati smetnje u moždanim funkcijama, gojaznost, depresiju, čak do stepena kome. Gojaznost također može uzrokovati povećana krvna mast i ona može povećati kardiovaskularne rizike. Nadalje, produženo spavanje nije prirodno.

Ipak, san je potreban da osigura dvije esencijalne koristi za tijelo:

    1. preko opuštanja tijelo ponovo zadobija snagu, energiju i        prirodni fizički stepen normalnih funkcija koje bi inače bilo teško        kontrolirati; i
    2. spavanje pomaže svakom organu da rasporedi svoje gubitke produkata.

Zapravo, za vrijeme sna enzimi, intestinalni sokovi, gastrični sokovi, žučni sokovi i pankreatični sokovi otiču lakše, a posebno kada mozak prestaje da vrši normalne funkcije budnosti. Koncentracija ovakvog prirodnog procesa u stomaku je primjećena preko pada tjelesne temperature i smanjenja stepena bazalnog metabolizma. Zbog ovoga se osjeća potreba za pokrivanjem za vrijeme odmaranja.

Nadalje, stomak se lagano naginje ka spuštanju prema tankim crijevima, a da bi se olakšao proces varenja, zdravije je spavati na desnoj strani. Neko je rekao da je mudrost iza ideje spavanja na desnoj strani da bi se spavanje načinilo ugodnijim, jer srce leži u skladu sa njegovom prirodnom konstitucijom na gornjoj lijevoj strani tijela, a spavanjem na desnoj strani, srce će nastaviti održavati fizičko prilagođavanje tako čineći spavanje blagim.

S druge strane, obično spavanje na lijevoj strani može škoditi srcu, zato jer će to prebaciti pritisak s ostalih organa na srce, dok je također nezdravo obično spavanje na leđima. Ipak, neće uzrokovati štetu odmaranje na leđima bez spavanja. Konačno, spavanje na stomaku je najštetnije za zdravlje.

Na ovu temu, preneseno je od Ebi Umame da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi we selem, vidio čovjeka u džamiji kako spava na stomaku. On ga je probudio i ukorio ga govoreći:»Ovo je ležeći položaj stanovnika džehennema.»  (Ibn Madždže, 3725; sened je da'if; ali postoji drugi hadis koji ga jača koji biljaže Tirmizi, 2769; i Ahmed, 2/287; Ebu Dawud, 5040;)

Spavanje na stomaku bez opravdanog razloga ne izgleda prirodno i to bi također moglo predstavljati mentalnu konfuziju. Ipak, ako pojedinac spava na stomaku zbog stomačnog bola, ovo ne bi trebalo da bude tako škodljivo sve dok ne postane navikom.

Uravnotežen odmor pomaže tijelu da povrati snagu, osvježava duh i iznosi do punog izražaja adaptivnu sposobnost, a preko nadomještanja sposobnosti, san će ostvariti sklad i spriječiti mlitavost duše. Spavanje za vrijeme dana može proizvesti reumatske bolesti, uzrokovati pomanjkanje pigmenta kože (L. Melanin), uzrokovati upalu slezene (Pat. Splenitis), oslabiti nervni sistem (Pat. Neurasthenia) i oslabiti seksualnu žudnju, osim spavanja ljeti za vrijeme podnevne vrućine.

Najgore od ljetnog spavanja je spavanje za vrijeme ranih sati dana, a čak gore od toga je spavanje u sred podneva za vrijeme kasnih sati dana a prije mraka (poslije ikindije). `Abdullah bin `Abbas je jednom našao jednog od svojih sinova kako spava kasno ujutro, i on ga je probudio govoreći: »Probudi se! Zašto bi spavao u doba kada su ljudske zarade već raspodijeljene?»

Neki od naših predaka su također rekli da dnevno spavanje je od tri vrste:

1.    prirodno;

2.  očajničko; i

3.  idiotsko (slaboumno).

Što se tiče prirodnog, ono predstavlja povremeni drijemež Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we selem u rano jutro. Druga vrsta je spavanje kasno ujutro, tako uskračujući pojedinca od koristi ovog i budućeg svijeta. Spavanje kasno ujutro također može uzrokovati da pojedinac zadobije opću tjelesnu slabost i malaksalost. Konačno, treća vrsta je spavanje između sredine popodneva i zalaska sunca, a to može uzrokovati slaboumnost.

Postoji drugi nedostatak i zdravstvena opasnost popraćena sa kasnim jutarnjim spavanjem, a osim bivanja prikovanim za krevet, spavanje u sred jutra uzrokuje gnjilenje i kvarenje tjelesnih otpadaka koji su inače odstranjeni zahvaljujući tjelesnim kretnjama i jutarnjom vježbom. Ovakvo propadanje može uzrokovati štetu tkivima i probiti neke interne krvne žile. Inače, a bez odstranjivanja otpadnih tvari iz crijeva i upošljavanjem stomaka sa laganim doručkom kada bi se to pretvorilo u naviku ovo bi moglo postati uzročnikom brojnih neizlječivih bolesti.

S druge strane, obično spavanje na suncu (suncem obasjanom mjestu) može uzrokovati kancerogene izrasline i štetno uticati na epitelijalne ćelije pored uzrokovanja ostalih prikrivenih bolesti.

Spavanje u zasjenu (polu hlad-polu sunce) je također nezdravo. Čak puko istovremeno sjedenje djelimično na suncu a djelimično u hladu je loše za zdravlje.

Ovo je zabilježeno u govoru Allahovog Poslanika,sallallahu alejhi we selem: »Ako sjedite u sjeni i sjena se djelimično uzmiče pred sunčevom svjetlošću, pomaknite se na neko drugo mjesto.» ( Ovaj hadis se prenosi u mnogim verzijama, jedna drugu upotpunjuju i hadis je hasen; Ebu Dawud, 4821; Ahmed, 3/413; Hakim, 4/271;)
Ovo je još jedna indikacija da se ne bi trebalo spavati na suncu ili čak djelimično na suncu.


Dova prije odlaska na počinak

Preneseno je u sahih-ul-Buhari da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem rekao el-Bera` bin `Azibu: »Prije odlaska na počinak, uzmi abdest kao da ćeš klanjati namaz, lezi na desnu stranu i reci:»Gospodaru, predajem se Tebi, stavljam svoju dušu u Tvoju ruku, okrećem svoje lice Tebi, povjeravam svoju sudbinu Tebi, stavljam svoju vjeru u Tvoju zaštitu, veličam Te i bojim Te se. Ja nemam pribježišta od Tebe osim traženja utočišta u Tebi. Vjerujem u Tvoju objavljenu Knjigu i Poslanika kog si Ti poslao.» Neka ovo budu posljednje riječi koje kažeš za tu noć. Ako bi tvoja sudbina bila da umreš tu noć, umro bi kao vjernik.» 

(Buharija, 11/93; Muslim, 2710;)

POSLANIKOVA MEDICINA

Ibn Kajjim El - Dzevzijje

POVREMENO PRISUSTVUJE DZEMATU U DZAMIJI

Islam je oslobodio zenu od obaveznog prisustvovanja namazu u dzematu u dzamiji, ali u isto vrijeme joj je dozvolio da izadje u dzamiju kako bi obavila namaz u dzematu. Uistnu je

to ona i ucinila i klanjala namaz za Poslanikom, sallallahu alejhi we selem.

Prenosi se od Aise, majke vjernika,radijallahu anha, da je rekla:

“Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem, klanjao bi sabah, a prisustvovale bi i zene - vjernice, koje su bile umotane u svoje hidzabe (Tj. bile su umotane u svoje ogrtace i vela). Potom bi se vratile svojim kucama a da ih niko ne bi prepoznao:.

(Fethul - bari, 1/482, knjiga Es - Salatu, poglavlje Fi kem tusalli el - meretu fis - sijabi).

Od nje se takodjer prenosi:

“Vjernice bi, umotane u svoje hidzabe, prisustvovale sabah namazu sa Poslanikom, sallallahu alejhi we selem, te bi se nakon obavljena namaza uputile svojim ku}ama, a niko ih zbog mraka ne bi prepoznao”.

(Muttefekun alejhi. Pogledaj [erhus - sunneti, 2/195, knjiga Es - Salatu, poglavlje Te dzilu salatil - fedzri).

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem, skracivao bi namaz kada bi cuo plac djeteta, pretpostavljajuci da je to zabavilo njegovu majku. On u hadisu, za koji se slazu da je vjerodostojan, kaze:

“Ja, doista, pristupim namazu i zelim da ga oduljim kada zacujem plac djeteta, pa skratim svoj namaz, jer znam kolika je ljubav majke naspram djeteta kada place”.

(Muttefekun alejhi. Pogledaj [erhus - sunneti, 3/410, knjiga Es - Salatu, poglavlje At - Tahfifu li emrin jahdusu).

Allahova, subhanehu we te’ala, milost velika je prema zeni kada je nije obavezao da prisustvuje dzematu u dzamiji pri obavljanju pet dnevnih namaza, a da ju je obavezao time, to bi joj zadalo

poteskoce i predstavljalo bi teret za njena pleca. Zena nije u stanju obavljati namaz u dzamiji, kao sto u danasnje vrijeme ni mnogi muskarci nisu u stanju da obavljaju namaze u dzematu

u dzamiji, nego su prisiljeni da obavljaju namaz tamo gdje se nalaze - na svojim radnim mjestima, pa cak mnogo puta i u svojim kucama. Tako, zenina odgovornost za domacinstvo

i njene mnogobrojne obaveze vezane za njenu kucu, muza i njenu djecu, ne omogucavaju joj da pet puta dnevno napusti kucu, nego joj, naprotiv, sve to postaje nemoguce. Ovako

nam biva jasnija mudrost uskracivanja obaveze prisustvovanja zene dzematu u dzamiji, ali ne i za muskarce. Ovako nam je jasnije zasto je namaz zene bolji u njenoj kuci nego u dzamji

i zasto joj je ostavljeno da izabere ono sto je bolje za nju. Ako hoce, klanja u svojoj kuci, a ako hoce, moze i izaci da obavi namaz u dzematu. Njen muz joj ne moze zabraniti da izlazi

u dzamiju, ako je vec trazila od njega dozvolu.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem, o tome govori u

mnogobrojnim hadisima, a izmedju ostalog on kaze:

“Ne zabranjujte svojim zenama dzamije, a njihove kuce su im bolje”.

( Hadis biljze Ebu - Davud, 1/221 u knjizi Es - salatu, poglavlje Ma dzae fi hurudzin - nisai ilel - mesdzidi, i Ahmed, 2/76 i ovo je hadis hasenun li gajrihi).

“Kada nekom od vas zena trazi dozvolu da ide u dzamiju, neka joj to ne zabranjuje”.

( Fethul - bari,2/351, knjiga El - Ezan, poglavlje Isti zanul – mer eti zevdzeha bil -

hurudzi ilel – mesadzidi i Sahihu Muslim, 4/161, knjiga Es - Salatu, poglavlje Hurudzun - nisai ilel – mesdzidi).

Muskarci su poslusali Poslanikovu, sallallahu alejhi we selem, naredbu, pa su dozvolili svojim zenama da izlaze u dzamiju, makar taj izlazak bio suprotan njihovom misljenju i poimanju. Najbolji dokaz tome se nalazi u hadisu Abdullaha bin Omera u kojem se kaze:

“Omerova zena prisustvovala je sabahskom i jacijskom namazu u dzematu u dzamiji, pa joj je receno: “Zasto izlazis kada znas da Omer to ne voli i da je ljubomoran”? Odgovorila je: “A sta ga to sprecava da mi zabrani”? Odgovoreno joj je: “Sprecavaju ga rijeci Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we selem: Ne zabranjujte Allahovim robinjama Allahove dzamije”.

( Fethul - bari, 2/382, knjiga El – Dzumu atu, 13 poglavlje El - Iznu lin - nisai bil -

hurudzi ilel – mesadzidi).

“U skladu s ovom Poslanikovom sallallahu alejhi we selem, dozvolom zeni da posjecuje dzamiju i zabranom da joj se to sprecava, zena je u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we selem, i poslije njega, navracala u dzamije kad god joj je to bilo moguce. Obavljala je namaz, prisustvovala hairli prigodama, slusanju predavanja i aktivno ucestvovala u javnom zivotu vjernika. Tako je to bilo otkako je propisan namaz u dzematu. Muslimani su obavljali namaz prema Bejtul - Makdisu prije nego sto je kibla bila okrenuta prema Kabi. Kada je dosla objava o upravljanju prema Kabi, lica vjernika i vjernica bila su okrenuta prema zemljama Sama, pa su se okrenuli prema Kabi i

ovo je okretanje zahtijevalo da zene predju na mjesto ljudi, a ljudi na mjesto zena”.

( Pogledaj Fethul - bari, 1/506, knjiga Es - Salatu, poglavlje Ma dzae fil - kibleti i Sahihu Muslim, 5/10, knjiga Es - Salatu, poglavlje Tahvilul - kibleti minel - Makdisi ilel

- Ka beti).

Dzamija je jos uvijek centar zracenja, svjetlosti i upute za vjernike i vjernice. Tako se u prostranstvu cistote vrsi ibadet, s njenih minbera sire se predavanja, upute i smjernice, a zena muslimanka je od samog pocetka islama bila ucesnica u svemu tome.

Vjerodostojni tekstovi potvrdjuju to mnogobrojno i uzastopno ucece i prisustvo. Oni govore o zeninom prisustvu na dzuma - namazu, namazu kod pomracenja, bajram - namazima, kao sto govore i o odazivu na mujezinov poziv: Namaz je u dzemaatu..

U Sahih Muslimu nalazi se da je Ummu - Hisam bint Harise bin en – Nu’man rekla: “Kaf vel – Kur’anil - medzid uzela sam (naucila) s jezika Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we selem, (tj. Slusajuci ga), posto bi to ucio svakog petka s minbera, drzeci hutbu ljudima”.

( Sahihu Muslim, 6/162, knjiga El – Dzumuatu, poglavlje Tehijjetul - mesdzidi vel - imamu jahtubu).

U ovoj knjizi takodjer se nalazi da je sestra Amre bint Abdurrahmana pricala: “Petkom sam uzela (naucila) Kaf vel – Kur’anil - medzid s usta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we selem, a ucio bi to s minbera svakog petka”.

( Ibid, 6/160, knjiga El - Dzumuatu, poglavlje Hutbetul – hadzeti).

Poslanik, sallallahu alejhi we selem, preporucuje da se treba lijepo pripremiti za dzuma - namaz, vodeci racuna o cistoci, a i ljudima i zenama je mustehab (lijepo) okupati se:

“Ko dodje na dzumu, bilo od ljudi ili zena, neka se okupa”.

( Hadis se prenosi od Abdullaha bin Omera, a biljeze ga Ebu - Avane, Ibn - Huzejme i Ibn - Hibban u svojim Sahihima, a pogledaj i Fethul - bari, 2/357, knjiga El - Dzumu.a, poglavlje Fadlul - gusli jevmel – dzumuati).

Ovi tekstovi govore nam o tome da je Esma bint Ebi - Bekr, radijallahu anha, prisustvovala namazu nakon pomracenja Sunca, zajedno s Poslanikom, sallallahu alejhi we selem, i nije joj bio jasan Poslanikov, sallallahu alejhi we selem, govor, te je zapitkivala nekog covjeka koji joj je bio blizu, a to se navodi u hadisu koji od nje biljezi El - Buhari.

Ona kaze: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem, ustao je da odrzi hutbu (nakon obavljenog namaza - salatul - kusuf), te je spomenuo iskusenje u kaburu u kojem ce covjek biti pitan. Kada je to spomenuo, ljudi su se uznemirili i razgalamili. Nisam razumjela sta je posljednje rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem Posto se umirila njihova galama, rekla sam

covjeku koji je bio pored mene: Allah te blagoslovio, sta je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem, na kraju svog govora rekao? Rekao je: Objavljeno mi je da cete biti iskusani u kaburovima, slicno kao sto cete biti iskusani Dedzalom”.

( Pogledaj Fethul – bari , 3/236,237, knjiga El - Dzenaizu, poglavlje Ma dzae fil - kusufi i Sahihu Muslim, 6/212, knjiga El - Kusufu., poglavlje .Ma .urida .alen - nebijji fi

salatil - kusufi minel - Dzenneti ven – nari).

Kod Buharije i Muslima nalazi se drugo predanje od Esme, u kojem se kaze:

“U vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi we selem, doslo je do pomracenja Sunca... Obavila sam svoj posao, a zatim dosla u dzamiju i vidjela Allahovog Poslanika, kako klanja, pa sam pristala uz njega. Oduljio je stajanje pa sam mislila da cu sjesti. Okrenula sam se i vidjela jednu slabunjavu zenu, pa sam rekla: Ova je slabija od mene, te sam nastavila stajati. Ucinio je ruku, pa je i s ruku’om oduljio. Nakon toga podigao je svoju glavu i oduljio sa stajanjem, da bi se nekom covjeku, kada bi tek dosao, ucinilo da nije ni ucinio ruku. Nakon toga se udaljio i Sunce je

izaslo, pa je odrzao hutbu ljudima, zahvalio Allahu, subhanehu we te’ala, velicao Ga, a zatim rekao:... “.

( Pogledaj Fethul - bari, 2/529, knjiga El - Kusuf, poglavlje Es - Sadekatu fil - kusufi .

i Sahihu Muslim, 6/212, knjiga El - Kusuf, poglavlje Ma urida alen - nebijji fi salatil - kusufi minel - Dzenneti ven – nari).

U zlatno doba poslanstva zena je muslimanka strogo vodila racuna o pitanjima svoje vjere. Nastojala je shvatiti sve ono sto se desava, vezano za opce stvari koje su muslimanima

vazne u njihovom ovom i buducem zivotu. Kada bi zacula poziv: Namaz je u dzematu, uputila bi se u dzamiju da cuje koje upute dolaze s minbera Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we selem.

Tako se prenosi od Fatime bint Kajs, jedne od prvih muhadzirki, da je rekla: “Pozvani su ljudi na zajednicki namaz, pa sam se uputila zajedno s drugim ljudima prema dzamiji. Klanjala

sam s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi we selem, i bila sam u prvom redu zena, a on je bio u posljednjem

redu muskaraca”.

( Pogledaj Sahihu Muslim, 18/84, knjiga El - Fitenu ve esratus - saati, poglavlje Kadijjetul – dzessaseti).

Iz prethodnih vjerodostojnih tekstova vidi se da je zena posjecivala dzamiju u svim prilikama i ova posjeta u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi we selem, postala je uobicajenom i obaveznom. Tako se desio i slucaj napada na zenu dok je isla prema dzamiji, ali ovaj dogadjaj nije uticao na Poslanika, sallallahu alejhi we selem, da obrati paznju na dozvoljenost zeninog izlaska u dzamiju. Njegova naredba o dozvoli posjecivanja, a zabrani sprecavanja odlaska u dzamiju ostala je vazeca, jer njeno prisustvo u dzamiji, s vremena na vrijeme od velike je koristi i ima veliki utjecaj na njenu dusu, razum i licnost opcenito.

“Prenosi se od Vaila el - Kendija da je u rano jutro jednu zenu kada se vracala iz dzamije, napao neki covjek. Trazila je pomoc od covjeka koji je prosao pored nje, a pobjegao je onaj sto ju je napao. U to je pored nje prosao odredjen broj ljudi pa je i od njih trazila pomoc i oni su uhvatili onoga od kojeg je prethodno trazila pomoc, a onaj drugi je pobjegao. Dosli su s

njime vodeci ga, pa je rekao: Ja sam, doista, onaj koji ti je pomogao, a drugi je pobjegao. S njime su otisli kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we selem, i obavijestili ga o onome sto joj se desilo.

Ljudi su ga obavijestili da su ga uhvatili dok je bjezao, a on je rekao: “Naprotiv, ja sam joj pomagao protiv onoga koji ju je napao, a ovi ljudi su me vidjeli i uhvatili”. Ona je na to rekla: “Laze! On me je napao!” Na to je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem, rekao: “Idite i kamenujte ga”. Utom je ustao neki covjek i rekao: “Ne kamenujte ga! Kamenujte mene. Ja sam taj koji ju je napao”. Priznao je sta je ucinio, nakon cega su njih troje dovedeni kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we selem, onaj koji ju je napao, onaj sto je odgovorio na njen poziv i zena. Rekao je: “Sto se tebe tice, Allah, subhanehu we te’ala, ti je oprostio, a onom sto ju je spasio, uputio je lijepe rijeci”. Na to je Omer rekao: “Kamenuj onoga sto je priznao da je pocinio zinaluk!” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem, odgovorio je: “Ne, On je ucinio tevbu Allahu, subhanehu we te’ala,” a prenosilac kaze: “Mislim da je rekao: Ucinio je takvu tevbu, da kada bi je ucinili stanovnici Medine, bila bi im primljena”.

( Hadis biljezi Ahmed. Pogledaj Silsiletul - ehadis es - sahiha, br.900, 2/601).

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem, uzimao je u obzir okolnosti u kojim zena prisustvuje dzematu i bio je milostiv prema njoj, te je skracivao namaz ako bi cuo djeciji plac, kao sto smo to i vidjeli u jednom od prethodnih hadisa.

Jednom je zakasnio s klanjanjem jacija - namaza, pa ga je pozvao Omer, r.a, govoreci:

“Zaspale su zene i djeca. Tada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem, rekao: Niko na Zemlji ih ne ceka osim vas”.

( Pogledaj Fethul - bari, 2/347, knjiga El - Ezanu, poglavlje Hurudzun - nisai ilel - mesadzidi i Sahihu Muslim, 5/137, knjiga El - Mesadzidu, poglavlje Vaktul - isai ve tehiruha).

Mnogobrojni su vjerodostojni hadisi koji govore o Poslanikovom, sallallahu alejhi we selem, uspostavljanju

safova za zene prilikom zajednickog klanjanja. Jednog od njih navodi Muslim: “Najbolji safovi za muskarce su prvi, a najbolji safovi za zene su zadnji, a najgori prvi”.

( Sahihu Muslim. knjiga Es - Salatu, poglavlje Tesvijetus - sufufi ve ikametuha).

El - Buhari biljezi hadis o pravljenju mjesta za zene, kako bi nakon obavljenog namaza izasle iz dzamije prije ljudi. “Prenosi se od Hinde bint el - Haris da ju je Ummu Seleme, Poslanikova, sallallahu alejhi we selem, zena, obavijestila o tome da su zene u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we selem, kada bi predale selam ustajale, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem, ostao bi zajedno s onim ljudima koji su klanjali za njim. Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem, ustao, ustali bi i ljudi”.

( Pogledaj Fethul - bari, 2/349, knjiga El - Ezanu, poglavlje Intizarun - nasi kijamel - imam El – Alimi).

El - Buhari i Muslim biljeze hadis u kojem se govori o tome da zene upozoravaju imama pljeskanjem ruku. Prenosi se od Sehla bin Sada es - Saidijja da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem: Sta ja to vidim? Vecina vas pljesce rukama. Kada nekog od vas nesto zadesi u namazu, neka kaze: Subhanallah. Kada neko kaze: Subhanallah, okrenut cu se

prema njemu, a pljeskanje rukama je za zene”.

(Muttefekun alejhi. Pogledaj Serhus - sunne, 3/273, knjiga Es - Salatu, poglavlje Et - Tesbihu iza nabehu sejun fis – salati).

Broj zena koje su posjecivale dzamiju iz dana u dan se povecavao, sve dok nisu u vrijeme Abasida ispunile dzamijsko dvoriste. Ljudi su bili prisiljeni da klanjaju iza njih. Imam Malik u vezi s tim pitanjem izdao je fetvu koja se navodi u djelu El - Mudevvenetul – kubra u kojoj stoji: Ibn - Kasim je rekao: Pitao sam Malika o ljudima koji su dosli u dzamiju i zatekli

dzamijsko dvoriste ispunjeno zenama, a dzamija je vec bila ispunjena ljudima, te su ljudi klanjali iza zena, a za imamom? Malik je odgovorio: Njihov namaz je potpun i nece ga

ponavljati.

( Al - Mudevvenetu,1/106).

Izlazak zene muslimanke na namaz u dzamiju ne smije ostavljati prostora za fitneluk, nego mora biti vodjen uzvisenim islamskim principima cistote, lijepog ponasanja kao i obicajima muslimanskog drustva. A ako bi se iz nekog razloga bojala fitneluka zbog izlaska u dzamiju, onda joj je bolje i obaveznije da namaz obavi u svojoj kuci. To je ono na sta ukazuje prethodni hadis koji prenosi Ibn - Omer od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we selem, koji kaze: “Ne zabranjujte svojim zenama dzamije, a njihove kuce su im bolje”.

Izgleda da su se neki ljudi bojali fitneluka i hodanja njihovih zena po noci, pa su ovaj strah uzimali za ispriku, kako bi zabranili svojim zenama da izlaze u dzamiju. Otud je i dosla

zabrana o sprecavanju zena da s vremena na vrijeme izlaze u dzamiju i prisustvuju zajednickom namazu. Ovo i jeste srz prethodnog hadisa. Navode se i drugi hadisi koji potvrdjuju prisustvo zene u dzamijama i u drugim situacijama. Medju njima spadaju i rijeci Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we selem, koje biljezi Mudzahid od Ibn - Omera:

“Ne zabranjujte svojim zenama da nocu izlaze u dzamiju. Na to je rekao sin Abdullaha bin Omera: Ne dozvolimo im da izlaze, pa, izazvat ce fesad i sumnju.. Mudzahid je rekao: Prekorio ga je Ibn - Omer govoreci: Ja kazem: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem, a ti kazes: Ne dozvolimo im!!”.

( Pogledaj Sahihu Muslim, 4/161,162, knjiga Es - Salatu, poglavlje Hurudzun - nisai ilel – mesadzidi).

Prenosi se od Bilala bin Abdullaha bin Omera, a on od svoga oca da je Poslanik, sallallahu alejhi we selem,

rekao: “Ne zabranjujte zenama njihovu radost da idu u dzamiju, ako su od vas vec trazile dozvolu. Bilal je rekao: Tako mi Allaha, necemo im zabranjivati. Na to mu je Abdullah

rekao: Ja kazem: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem, a ti kazes: Sprijecit cemo im to!”.

(Ibid, 4/162,163).

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi we selem: “Ne zabranjujte svojim zenama dzamije, ako za njih traze dozvolu od vas”.

(Ibid, 4/161).

“Ne zabranjujte Allahovim robinjama Allahove dzamije”.

( Fethul - bari, 2/382, knjiga El - Dzumuatu, (13.) poglavlje El - Iznu lin - nisai bil - hurudzi ilel - mesadzidi i Sahihu Muslim, 4/161, knjiga Es - Salatu, poglavlje Hurudzun - nisai ilel – mesadzidi).

“Ako od vas vase zene traze dozvolu da idu u dzamiju, dozvolite im”.

( Sahihu Muslim 4/161, knjiga Es - Salatu, poglavlje Hurudzun - nisai ilel – mesadzidi).

Zeni muslimanki je mubah - dozvoljeno da obavlja namaz u dzematu. U tome je svako dobro, ali je ono ograniceno odredjenim uvjetima, a najvazniji medju njima jeste da zena ne

smije biti namirisana i da ne smije isticati svoje ukrase. Zejneba es - Sekafijje kazuje od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we selem, da je rekao:

“Ako neka od vas zeli prisustvovati jacija - namazu, neka se te noci ne mirise”.

( Ibid, 4/163).

Mnogobrojni su hadisi koji govore o zabrani da se zena namirise kada zeli izaci u dzamiju. Neki od njih su sljedeci hadisi u kojim Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem, kaze:

“Kada neka od vas zeli prisustvovati namazu u dzamiji, neka ne dotice miris (tj. neka se ne mirise)”.

( Ibid, 4/163).

“Bilo koja zena na kojoj se osjeca miris neka s nama ne prisustvuje sljedecoj jacija – namazu”.

( Ibid, 4/163).

LICNOST ZENE MUSLIMANKE

ONAKO KAKO JE PRIKAZUJU KUR’AN I SUNNET

Dr. Muhammed Ali el - Hasimi

Tri razloga koji donose Allahov oprost 

‏

Enes, radijallahu anhu, prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao:

"Uzvišeni Allah kaže: 'Čovječe, opraštat ću ti grijehe ne obazirući se na njih sve dok Me budeš dozivao i molio. Čovječe, kada bi ti grijesi dostigli nebeske visine a potom Me zamolio za oprost, oprostio bih ti. Čovječe, kada bi Mi došao sa punom Zemljom grijeha i susreo Me bez truna širka, obasuo bih te sa isto toliko oprosta!'" (Muslim,3540)

U hadisu kojeg prenosi Enes spominju se tri razloga koji donose Božiji oprost.

1.Prvi je dova praćena nadom.

 

Dova je naređena da se uči i Allah se obavezao da će je uslišati.

"Vaš Gospodar je rekao: 'Molite Me i Ja ću vam se odazvati...'" (El-Mu'min, 60.)

U četiri sunena od Nu'mana bin Bešira prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 'Dova je ibadet', a potom je proučio spomenuti ajet".

Dova je povod za uslišenje molbe ukoliko se ispune njeni uvjeti i izbjegnu prepreke za njeno uslišenje. Ponekad uslišenje dove izostane zbog neispunjenja nekih od njenih uvjeta ili postojanja nekih zapreka i njenih adaba.

Jedan od najvažnijih uvjeta za uslišenje dove jeste prisutnost srca i nada da će Allah Uzvišeni to uslišati.

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

 "Molite Allaha uvjereni da će vam uslišati. Zaista Allah ne prima dovu nemarnog srca.""(Tirmizi,3479)

Zato je čovjeku zabranjeno da u dovi spominje: "Allahu moj, oprosti mi ako hoćeš." Međutim, on treba biti odlučan u molbi jer Allaha niko ne može prisiliti." (Buhari,11/39,Muslim,2679)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio da čovjek s nestrpljenjem očekuje uslišenje dove i da je napusti zbog izostanka njena uslišenja. Za takvo ponašanje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da predstavlja prepreku za njeno uslišenje jer čovjek ne smije izgubiti nadu u njeno primanje, pa makar to značilo veoma dug period. Allah Uzvišeni voli vjernike uporne i istrajne u dovi.Uzvišeni kaže:

"...a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost je Allahova doista blizu onih koji dobra djela čine." (El-A'raf, 56)

Sve dok je čovjek uporan u dovi, žudi da se dova primi ne gubeći nadu u to, on je blizu toga da mu ona bude i primljena, jer ko uporno kuca na vrata, ona bi mu se na kraju mogla i otvoriti.

Najvažnije što čovjek može moliti Allaha jeste oprost grijeha i ono što se nadovezuje na to, kao što je izbavljenje od Vatre i ulazak u Džennet. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Oko toga šapućemo." Tj. molimo u namazu za Džennet i spas od Vatre.

Ebu Muslim el-Havlani je rekao: "Kada god mi je na um pala neka dova, sjetio sam se vatre pa sam tu dovu preinačio u traženje Allahove zaštite od nje."

Od Allahove neizmjerne milosti prema čovjeku jeste i to što Ga čovjek ponekad moli za neku dunjalučku potrebu, pa mu je On ne dadne i to mu kompenzuje boljim od onog što je tražio, poput uklanjanja nekog zla od njega, da mu to ostavi za onaj svijet ili da mu oprosti neki grijeh. Bilježi Ahmed i Tirmizi predanje u kojem stoji:  

"Ko god uputi dovu, Allah će mu je uslišati ili će od njega odagnati neko zlo, u omjeru dobra kojeg je tražio, ukoliko dova nije praćena grijehom ili prekidanjem rodbinskih veza."' (Tirmizi, 3381)

Ebu Seid, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

'"Nema nijednog muslimana koji uputi Allahu dovu - s tim da u njoj nema kakva grijeha ili kidanja rodbinske veze - a da mu Allah, zahvaljujući njoj, ne dadne jedno od troje: ubrza ono što je zamolio, pohrani mu to za onaj svijet ili poštedi ga zla (u omjeru dobra kojeg je tražio u dovi).' Rekoše: 'Onda da puno dovimo.' On reče: 'Kod Allaha je više."" (Hakim, 1/492)

 

Dakle, istrajnost u dovi praćenoj nadom u Allahov oprost rezultira Njegovim oprostom, inšaAllah.

Jedan od najvećih povoda za oprost jeste da čovjek nakon što počini grijeh, zna i vjeruje da samo Allah oprašta grijehe.

Riječi Uzvišenog:

 "...Čovječe, opraštat ću ti grijehe ne obazirući se na njih sve dok Me budeš dozivao i molio..."

i pored tvojih mnogobrojnih grijeha jer to neće nadvisiti Moju veličanstvenost niti će to za Mene biti puno.

Muslim bilježi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:  

"Kada neko od vas dovi, neka traži, uveliča, svoju želju jer to ne može preći Njegovu veličanstvenost."

Dakle, ma koliki čovjekovi grijesi bili, Allahov je oprost mnogo, mnogo veći od njih i oni su neznatni i ništavni u poređenju sa Njegovim oprostom i milosti.

2.Drugi razlog je traženje oprosta za grijehe, pa makar oni dostigli do oblaka.

 

Riječ 'anan spomenuta u hadisu znači oblak. Rečeno je da znači i dokle oči mogu vidjeti. U drugom predanju stoji:  

"Kada bi svojim grijesima popunili prostor između nebesa i zemlje, a zatim zatražili oprost od Allaha, On bi vam oprostio."

Istigfar znači traženje oprosta, a to je, ustvari, zaštita od zla grijeha uz njihovo prekrivanje. U Kur'anu se na mnogo mjesta koristi taj termin. Ponekad se njegovo značenje naređuje:

"...da od Gospodara svoga oprost tražite i da se Njemu pokajete..." (Hud, 3.)

Ponekad je to u obliku pohvale:

"I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole - a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah?..." (Ali Imran, 135.)

Ponekad se spominje da Allah prašta samo onima koji Ga mole za oprost:

"Onaj ko kakvo zlo učini ili se prema sebi ogriješi, pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti - naći će da Allah prašta i da je milostiv." (En-Nisa, 110.)

Na puno mjesta u Kur'anu se traženje oprosta uporedo spominje sa pokajanjem. Onda će u tom slučaju traženje oprosta (istigfar) značiti traženje oprosta od Allaha verbalno, jezikom, dok će (tevba) pokajanje značiti prestanak s činjenjem grijeha srcem i ostalim organima tijela.

Hasan el-Basri kaže: "Tražite oprost u vašim kućama, na vašim trpezama, kada hodate po pijaci, na vašim skupovima, i gdje god bili jer ne znate kada Allah oprost spušta."

Muslim i Buhari bilježe predanje od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem stoji:  

"Neki čovjek učinio je grijeh i rekao: 'Gospodaru učinio sam grijeh, oprosti mi.' Allah Uzvišeni je rekao: 'Moj rob zna da ima Gospodara, Koji prašta grijeh ili za njega kažnjava. Ja sam mu ga oprostio..." u Muslimovom predanju stoji: "...oprostio sam Svom robu, pa neka radi šta hoće" - ali samo onome ko se ponaša na spomenut način.

Jasno se vidi da se hadisom aludira na istigfar onog koji prizna svoj grijeh i ne bude uporan u griješenju.Međutim, ako bi čovjek samo jezikom tražio oprost, a srcem istrajavao na grijehu, to bi se smatralo samo običnom dovom koju će ako Allah htjedne, uslišati ili će je odbaciti.

Ponekad istrajavanje na grijehu može biti preprekom za uslišavanje dove. U Ahmedovom Musnedu bilježi se od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, sa merfu senedom da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Teško onima koji svjesno istrajavaju na grijehu."

Znači potpun istigfar koji rezultira oprostom jeste onaj koji se ne uporedi s istrajnošću u grijehu, tj. u kojem se prekine sa griješenjem. Takve Allah hvali i obećava im oprost.

Najbolji istigfar jeste onaj u kojem čovjek počinje traženje oprosta zahvalom Allahu a zatim prizna svoj grijeh, a potom zatraži od Allaha oprost.Šedad ibn Evs,radijallahu anhu, prensoi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

"Najbolje s čime čovjek može zatražiti oprost jeste da kaže: Allahu moj, Ti si moj Gospodar, nema boga osim Tebe. Ti si me stvorio i ja sam Tvoj rob. Držim se Tebi date obaveze i obećanja. Utječem Ti se od zla kojeg sam počinio. Priznajem Tvoju blagodat nada mnom. Priznajem i svoj grijeh, pa oprosti mi, zaista niko ne prašta grijehe osim Tebe.'"'' (Buhari,11/97)

Buhari i Muslim bilježe od Abdullaha ibn Amra, radijallahu anhu, da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, rekao:

"Allahov Poslaniče! Nauči me dovi kojom ću moliti u namazu." Poslanik mu reče: "Reci: 'Allahu moj, ja sam se puno ogriješio, a grijehe ne prašta niko osim Tebe. Oprosti mi Tvojim oprostom i smiluj mi se. Ti si milostiv i puno praštaš.'"

Čovjek može zatražiti oprost od Allaha i na ovaj način: "Molim Te za oprost, Allahu Veličanstveni. Samo si Ti Bog. Živi i Vječni. Tebi se kajem."

Buhari bilježi od Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:  

"Tako mi Allaha, ja zatražim oprost od Allaha i obratim Mu se tevbom više od sedamdeset puta dnevno."

Načelno se može reći da je lijek za grijehe istigfar.

U koga se grijesi nagomilaju i nemoguće ih bude nabrojati i zabilježiti, neka potraži za njih oprost na osnovu Allahova znanja o njima jer On sve zna i sve je registrovao:

"Na Dan kada ih Allah sve oživi, pa ih obavijesti o onome što su radili; Allah je o tome račun sveo, a oni su to zaboravili..." (El-Mudžadele, 6.)

3. Treći razlog za opraštanje grijeha jeste očitovanje Allahove jednoće ili tevhida.

To je najveličanstveniji razlog, zato ko ga bude ispunio, stekao je sve uvjete da mu se oprosti. Uzvišeni je rekao:

"Allah neće oprostiti da mu se išta pridružuje, a oprostit će ono mimo toga, kome On hoće..." (En-Nisa, 48.)

Ko dođe Allahu sa grijesima kolika je zemlja, naći će Allaha spremnog za toliko oprosta.

Međutim, to je ipak Njegova volja i ako hoće, oprostit će mu, a ako hoće, kaznit će ga zbog njegovih grijeha, ali ishod njegov, bit će takav da neće vječno ostati u Vatri već će biti izveden iz nje a potom uveden u Džennet.

Neki smatraju da muvehhid neće biti bačen u vatru poput nevjernika i da u njoj neće imati isto prebivalište kao nevjernik. Ukoliko čovjek upotpuni svoju vjeru, bude iskren u njoj prema Allahu, ispunjavajući sve njene uvjete: svojim srcem, jezikom i tijelom, ili srcem i jezikom neposredno prije smrti, to će rezultirati oprostom svih grijeha koje je ranije počinio i načelno će biti pošteđen Vatre. U čije srce prodre vjera u Allahovu jednoću i iz njega izbaci sve osim ljubavi, veličanja, straha, oslonca i nade prema Allahu Uzvišenom, tada će se svi njegovi grijesi spaliti pa makar bili koliko morska pjena. A možda će se transformisati u dobra djela kao što se spominje u diskusiji o zamjeni hrđavih za dobra djela. Vjera u Allaha (tevhid) jeste najveći otklanjač grijeha. Kada bi se zrno tevhida stavilo na brdo grijeha, pretvorilo bi ih u dobra djela.

Riječi Poslanika, sallallahu alejhi we sellam.:

"Ko bude mnogo istigfar (tražio oprosta) činio, Allah će mu iz svake tjeskobe naći izlaz. Riješit će svaku njegovu brigu i dat će mu opskrbu odakle joj se i ne nada!" (Muslim)

Autor: Ibn Redžeb el-Hanbeli