„Tabor Allahu pokornih je u strastima vidio prevaru i obmanu, pa su ih se klonili. Obratili su se razumu za savjet, pa su savjet prihvatili. Srca su uposlili razmišljanjem o cilju i svrsi njihovog stvaranja. Svoja su tijela uposlili činjenjem dobrih djela koja su im naredjena. Svoje su vrijeme trošili na ono što će im koristiti na ahiretu. Brzi prolazak dunjalučkog života preduhitrili su požurivanjem činjenja dobra. Borave na dunjaluku, ali im srca putuju ka ahiretu. Nastanili su se na ahiretu prije nego su u njega zagazili. Zaokupljeni su Allahom Uzvišenim i pokornošću onoliko koliko osjećaju potrebe za Njime. Za ahiret se pripremaju onoliko koliko će u njemu boraviti. Na ovo im je Allah Uzvišeni još u dunjalučkom životu uzvratio blagodarjem iz Dženneta i njegovim mirisima: u srca im je ulio smirenost, ljubav prema Njemu i čežnju za susretom sa Njim, a oslobodio ih je onoga čime je napunio srca poklonika dunjaluku: od ljubavi prema dunjaluku, od briga za njegovim nestankom i od tuge za njegovim prolaskom. Njima je bilo lahko ono što je rasipnicima i ljubiteljima dunjalučkog sjaja bilo teško i trnovito. Oni su uživali u onome što je neznalicama strano i nepoznato. Tijelima su bili na dunjaluku, a dušama kod džennetskih kapija...“  

Ibn Kajjim El – Dževzijje